Koliko blago leži u tim riječima: presveto Srce Isusovo. U Srcu svoga Sina darovao nam je Bog Otac neizmjerno blago ljubavi, milosrđa i pažnje. Ljubav nam se očituje u Utjelovljenju, u onoj otkupljujućoj preobrazbi Isusa Krista na zemlji koja ga dovodi do posljednje žrtve, one na križu. To je srce Onoga u kome stanuje stvarno “sva punina božanstva” (usp. Kol 2,9). U ljubavi se Isus nije zaustavljao na pola puta, već išao do kraja.
Poseban predmet Počasne straže je Presveto Srce Isusovo, na vidljivi način ranjeno kopljem, a na nevidljivi način ranjeno šiljastom strijelom ljudskog zaborava, nezahvalnosti i grijeha.
Srce Isusovo, kopljem probodeno, to je rana neizreciva, predviđena, od Spasitelja tijekom Njegova života prihvaćena, iz prevelike ljubavi prema nama podnesena, i dostojna svakog našeg klanjanja!
Sve nam je dao, a kako vraćamo. Živuće Srce Isusovo je trajno ranjeno:
- U Njegovom očinstvu, po zaboravu i nezahvalnosti ljudi: „Sinove sam ti odgojio, podigao, ali se oni od mene odvrgoše „ (Iz 1,2);
- U Njegovom Kraljevskom dostojanstvu, po otpadu naroda koji odbijaju Njegovo kraljevanje u društvu: „Urotili su se protiv Gospodina i njegovog Krista“;
- U Njegovom Svećeništvu, po obeščašćivanju Njegove žrtve i Njegovog sakramenta ljubavi, po svetogrdnim izdajama onih koje je On izabrao da Ga slijede u svećeništvu ili u posvećenim životu: „Drugi nanose udarce mom tijelu, ali ovi zadaju udarce mom srcu“ (Isus sv. Margareti Mariji).
Tri su to velike rane koje su raspele i koje svaki dan razapinju Isusa u Njegovom Srcu, kao što je bio razapet u svom tijelu. Margareta Marija Alacoque ih je označila postavljanjem triju čavala u Njegovo klanjanja dostojno Srce, na prvu sliku koju je naslikala i dala na čašćenje svojim susestrama.