U samostanskoj crkvi Kćeri Srca Isusova u Lasinji, 01. srpnja 2016. godine, svečano misno slavlje tijekom kojeg je vječne redovničke zavjete položila s. Mirjam od Isusa Kovačić predvodio je sisački biskup msgn dr. Vlado Košić. Sestra Mirjam je jedna od prvih redovnica koja je ušla u samostan u Lasinji, a rodom je iz župe Jakšić.

U koncelebraciji je bilo desetak svećenika , a zbor župe Davor je svojim pjevanjem uveličao sveto misno slavlje. Uz redovnice iz samostana predvođene poglavaricom s. Marijom Rafaelom od Isusa, slavlju je nazočila i rodbina zavjetovanice, domaći župljani te hodočasnici župa Jakšić i Davor, ali i iz drugih dijelova Hrvatske i BiH.

U homiliji biskup je istaknuo kako je to polaganje vječnih zavjeta velika milost za sestru Mirjam, ali još veća za ovu zajednicu redovnica u Lasinji, Sisačku biskupiju, domovinu Hrvatsku i najveća za Katoličku Crkvu i čitav svijet. „Naša su srca pozorna i danas osobito osjetljiva, kao list na dašku vjetra, kao struna na tamburi, kao dodir djeteta. Mi dobro osjećamo da se nešto veliko događa kada se jedna osoba, mlada žena, djevojka posvećuje za čitav život živjeti kao redovnica.

Sama ta činjenica ispunja nas radošću i zahvalnošću Bogu koji poziva ljude na takav način života i koji daje pozvanima milost i snagu da se odazovu, da otkriju u tom načinu kršćanskog života svoju sreću i zadovoljstvo, svoj smisao i cilj.

Ipak, redovništvo, pa ni ono strogo klauzurno, nije samo sebi cilj. Cilj redovništva je izgradnja Crkve. Možda se to nekome može činiti nelogično: poći u zatvoren samostan da bi se gradilo Crkvu, jer – nije li djelovanje Crkve potrebno u svijetu, da Crkva prihvati i vrši svoje misijsko poslanje, da pođe svakom čovjeku, da se približi svijetu, da – kako to voli reći današnji papa Franjo – pođe na periferije, da iziđe iz svoje zatvorenosti?

Doista, ići u svijet ili ići iz svijeta – to jest dilema, to je vječno preispitivanje, potrebno da bismo mogli biti potpuni kršćani. Ako znamo to dvoje spajati, otkrili smo pravi put. Nekada je potrebno više se znati povući i sam s Bogom razgovarati, a nekad je potrebno ono što smo shvatili u razgovoru s Bogom poći svima reći, svima objaviti i zato se približiti čak i najgrešnijima i najnemoćnijima.

Ove bijele haljine, drage sestre, kao da žele reći da se vi ne želite zamazati nečistoćama ovoga svijeta. No, je li to moguće? Je li moguće u svijetu koji je prljav, često blatan izvana i iznutra, ostati čistih haljina? Možda će netko prigovoriti da je ovo zavjetovanje znak da s. Mirjam i njezine susestre ne žele ništa činiti jer – jedino tako moguće je ne zaprljati svoje bijele haljine koje smo na krštenju primili. Prema onoj: tko spava, ne griješi.

Što bi značilo: ako ništa ne radiš, ne možeš ni pogriješiti. No, nije li bolje i pogriješiti, nego spavati tj. ništa ne poduzimati, praviti se da se nas kršćana bol, bijeda, neznanje, mržnja, nasilje, grijeh – ne tiče?! Međutim, naše kćeri Srca Isusova nisu pobjegle od svijeta, nego su s Isusom odijeljene od svijeta da bi više molile upravo za Crkvu i za svijet. Tako je vaša misija, drage sestre, biti svjetlo svijeta, sol zemlje i kvasac našeg društva”, poručio je biskup te dodao kako „upravo klauzurne redovnice, još više negoli nas koji se krećemo neprestano u svijetu, zabrinjavaju neprilike u kojima živimo, naše nemoći, slabosti, nasilje i tolika zla, neznanja i malodušnosti”, pozvavši sestre na molitvu kako bi se to stanje promijenilo.

U nastavku propovijedi biskup je podsjetio na čitanje iz Knjige pjesme nad pjesmama koje govori o ljubavi koja je najuzvišenija jer ju ništa ne može slomiti ni zaustaviti, o ljubavi koja je ozbiljna – „jaka kao smrt”. „Bog je ljubav, kaže sv. Ivan apostol i zato je ta pohvala ljubavi pohvala izrečena Bogu. On zahvaća čovjeka i toliko ga usrećuje da se čovjek koji ga upozna ne može i ne želi od njega odijeliti ni za što na svijetu. Kad bi se moglo usporediti Boga i bilo što vrijedno na ovom svijetu, bila bi to prezira vrijedna usporedba budući da je Bog toliko veći i toliko više usrećuje čovjeka da je u usporedbi s njime sve prah i pepeo, sve toliko nevrijedno i beznačajno da se to ne može ni izreći. Zato

Bog ima pravo biti prvi, on ima pravo na čovjekov život i čovjekov je život najvrjedniji upravo ako se posveti sav Bogu i uroni u Boga. Solo Dios basta – samo Bog dostaje, govorila je sveta Terezija Avilska. Neka Bog-ljubav i Tebe, draga sestro zavjetovanice, svu obuzme da Ti bude dovoljan, da u njemu nađeš svu sreću svoga života i da u njemu budeš ispunjena svakim dobrom, da bi to dobro mogla dijeliti i svojim bližnjima, u žrtvi i molitvi za Crkvu, naše svećenike – mladomisnike, za sve članove naše Biskupije, za našu domovinu”, zaključio je biskup nakon čega je s. Mirjam položila svoje vječne redovniče zavjete.

Kćeri Srca Isusova u Hrvatsku su došle prije devet godina. U ovom „bijelom Karmelu” kako ga neki zovu danas djeluje šesnaest redovnica koje svakodnevno pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom mole posebno za duhovna zvanja, hrvatski narod i sveopću Crkvu.